Prva nadahnuća za osnivanje zajednice vezana su uz hodočašće hrvatskih orlica u Rim 1926. godine. Tom prilikom dr.Ivan Merz vodi Maricu Stanković i njezinu prijateljicu Viku Švigir do zgrade Družbe sv.Pavla gdje se upoznaju sa "svjetovnim redom" te želi Maricu na taj način posebno pripremiti da, nakon planiranog osnivanja instituta na muškoj strani, ona to provede na ženskoj. Sljedeće godine veća grupa orlica putuje na orlički tečaj u Sarajevo i u vlaku dvije od njih razgovaraju s Maricom o družbi sv.Pavla te izražavaju želju da se i kod nas osnuje nešto slično. Marica najavljuje Merzu da je u Sarajevu našla nekoliko kandidatkinja za svjetovni red, a on joj odgovara pismom 31. kolovoza 1927.: "Veoma se radujem da ste se molitvom dali u pripravu na našu Operu (napomena: misli se na civilni red prema uzoru na Operu kardinala Ferrarija, koju su posjetili 1926. u Rimu). Tako ćete si isprositi providencijalnog muža, koji će ostvarenje uzeti u ruke". Ovo proroštvo bl.Ivana ostvaruje se nakon jedanaest godina kada Gospodin šalje providencijalnog čovjeka o.Tomislava Poglajena, isusovca, koji pomaže u osnivanju zajednice. On 1938. godine drži duhovne vježbe za pet prvih djevojaka i pravi skicu za instituciju "Zajednica Suradnica Krista Kralja". O svemu je informiran nadbiskup Stepinac koji je stvar odobrio i popratio blagoslovom. Marica postaje voditeljica zajednice te u njoj želi odgajati za poseban vid svetosti članice koje će podupirati katolički rad na najzahtjevnijim dužnostima i mjestima, koja često ženidbom križara ostaju prazna. Već sljedeće godine zajednica je u Zagrebu osnovala "Dom katoličkih studentica", razvijajući tako još plodnije odgojni rad među mladima. Marica Stanković pozorno prati i iskustva sličnih udruživanja u nekim europskim zemljama. U vrijeme ratnog vrtloga od 1941-1945. zajednica prolazi kroz mnogobrojne kušnje, ali upravo 1943. utemeljiteljica piše "Nacrt pravila", a na blagdan Krista Kralja, članice polažu prve zavjete na jednu godinu. Nakon završetka rata križarska je organizacija morala biti raspuštena i za još uvijek malobrojnu zajednicu javljaju se specifični zahtjevi apostolata u novim okolnostima. Posebna briga posvećuje se siromašnim obiteljima bez hranitelja, čiji su očevi u logorima. Logoraška akcija sve se više proširuje tako da 1946. godine zajednica brine i za oko 70 svećenika koji se nalaze u komunističkim logorima, ponajprije u Staroj Gradiški. Svaki mjesec spremaju im po dva paketa sa hranom, lijekovima, a često rubljem i odjećom. Početkom 1947. UDB-a odvodi tri članice zajednice, a 1. rujna uhapšena je i utemeljiteljica. Od 1947. do 1952. zajednica prolazi kroz mnoge kušnje komunizma: šest članica, a među njima i poglavarica nalaze se u zatvoru. One koje su preostale na slobodi brinu o paketima za svećenike i svoje susestre u logorima. Marica prikazuje svoje patnje za Crkvu, hrvatski narod i zajednicu te je nakon povratka našla jaki pomladak. Kanonski osnutak zajednice sa strane Kongregacije za redovnike dozvoljava se sa datumom 18.10.1950. (sv.Luka). Nakon povratka iz zatvora službenica Božja uređuje pravila u skladu s crkvenim propisima o -