"Marica Stanković doista je živjela sveto i ostavrila za sobom glas svetosti. No to nije sve! O njoj se može i mora reći mnogo više. Ona je bila učiteljica svetosti, rekao bih, obnovljene svetosti u Crkvi po kojoj je svetost temeljni poziv za svakog kršćanina koji živi u svijetu. To-živjeti u svijetu, ali ne od svijeta, kako veli sv. Ivan (17,11-16)-postaje temeljni zakon za njezine Suradnice Krista Kralja."
(o. Bonaventura Duda 2004.)

U ovoj prigodi ne možemo propustiti a da barem ne spomenemo koliko toga osim same suradnje u uredništvu, povezuje našeg patra Dudu s Porukom vedrine, odnosno sa službenicom Božjom Maricom Stanković. On, istina, Maricu nije nikada osobno upoznao, ali kao rijetko tko, on ju je doista prepoznao. U njezinu djelu, njezinoj pisanoj riječi i tragovima koje je ostavila u mnogim dušama. Svojom pronicavošću teologa i jedinstvenom osjetljivošću za svu pojavnost svetosti ušao je o. Bonaventura duboko u tajnu njezine duše i srca, njezinih misli i zamisli, ostvarenja i želja. U godini njezine smrti 1957. upravo se po završenom studiju kao mladi teolog vratio u Zagreb, da bi tu započeo svoje bogato i svestrano djelovanje. I Maričina zajednica osjetila je uskoro blagodati njegova teološko učiteljskog i diskretno poticateljskoga poziva. Već u proljeće 1959. godine on zajedno s isusovcem o. Mijom Škvorcom pomaže suradnicama Krista Kralja izraditi nacrt vjeronaučnog tečaja, koji je započeo radom u vjeronaučnoj dvorani Franjevačkog samostana na Kaptolu 9 sa 37 njihovih polaznica. Održavao se dvaput tjedno, a njih dvojica su su bili prvi i glavni predavači: o. Duda za Bibliju, a

o. Škvorc za filozofiju i povijest Crkve. Kasnije su im se pridružili i drugi teolozi, a tečaj je nakon nekog vremena, u dogovoru s nadbiskupom Šeperom, prerastao u tada vrlo potrebnu dvogodišnju katehetsku školu za redovnice. Mara Čović, prva nasljednica Marice Stanković u vođenju njezine Zajednice, zapisala je 1985. u Povijest suradnica i ovo: "Kao dugogodišnjeg prijatelja i pomoćnika sretne smo što smijemo ubrojiti o. Bonaventuru Dudu, našeg prvog katehetu. Nikad mu nije bilo teško odazvati se i održati duhovne vježbe, obnove, niz egzorta i nagovora u svakoj prilici. Njegova biblijska skripta Nada koja je u nama i danas su nam drago i korisno pomagalo u dubljem doživljavanju Sv. Pisma. Kod njega smo na poseban način osjetile da je trajno vođen Duhom Svetim, jer nam uvijek pogodi i pomogne odgovorima koji se baš toga časa traže." Neosporna je činjenica da je o. Bonaventura značajno pomogao mladoj Maričinoj zajednici u nalaženju pravih odgovora u koncilskim i pokoncilskim traženjima, u pravom tumačenju i shvaćanju Maričine karizme, u dosljednoj vjernosti počecima uz usklađivanje i prilagodbu suvremenim zahtjevima Crkve i društva. A kanonski postupak za beatifikaciju službenice Božje Marice Stanković teško bi bilo i zamisliti bez incijativa, poticaja i aktivnog zalaganja patra Dude. I bez njegova marljivog rada. Već je prije pokretanja same kauze, po vlastitom priznanju, proveo desetke radnih sati u arhivu Maričine pisane baštine. U njezinu misao sve više je ulazio te o Marici govorio i pisao neumorno i znalački. Bez njega ne bi bilo ni niza knjiga biblioteke Metanoja s Maričiniom meditacijama i razmišljanjima, popraćenih njegovim predgovorima ili pogovorima, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Poticao je uporno i druge na pisanje, a one koji su je osobno poznavali i na dužnost svjedočenja. Ohrabrivao je i podupirao sve što se poduzimalo da se pokrene crkveni postupak i da Maricu Stanković upozna i šira javnost. Nakon što ga je 21. ožujka 2006. kardinal Josip Bozanić imenovao predsjednikom Teološke komisije za kauzu Marice Stanković, pojačanim je žarom prionuo u proučavanje njezinih tekstova. Za potrebe procesa je u pedesetak stranica već izradio temeljit teološki prikaz njezinih djela s osobitim osvrtom na njezin duhovni život.