Marica Stanković, "Godine teške i bolne", Glas Koncila, 2002.

Osobna ispovjest službenice Božje Marice Stanković o vlastitom križnom putu oslikava duhovnost i sudbinu brojnih njezinih suvremenika za koje je bezbožni komunistički režim namijenio logorsku preobuku, uz sistematsko fizičko i psihološko iscrpljivanje, kao jedini put pokoravanja.

Vještim perom i toplinom srca iz kojega ne mogu poteći riječi mržnje opisana su duboka mistička iskustva žene koja je dopustila da Krist u njoj pobjeđuje, kraljuje i vječno vlada. Molitve u samici, šutnje i odgovori neba, tamne noći i sjedinjenje s Kristom Kraljem, govor straha i govor milosti izmjenjuju se u ovoj knjizi, pisanoj poput dnevnika:

"I tada, jednog dana, kad sam se najviše bojala, Isusov lik postao mi je sasvim bliz. Gledala sam u Njemu ne samo svog Boga Spasitelja, Učitelja, dobroga Pastira, Golgotsku žrtvu i Kralja neba i zemlje, već bliži, mnogo bliži bio mi je Isus kao čovjek, kao moj supatnik, kao suborac, Isus - prijatelj."

Ova knjiga daruje snažan poticaj kršćanske duhovnosti u teškim okolnostima te može postati dobar priručnik u sučeljavanju sa suvremenim diktaturama i preodgajanjima protivnim duhu Evanđelja, te izvor nadahnuća za jakost i razboritost odgovora živoga Krista u srcima i savjestima.

U njoj će svoju snagu i bliskost sa profesoricom Maricom Stanković vrlo lako pronaći svaki intelektualac i profesor, kao i najjednostavniji čovjek različitog zvanja koji će u istom svjetlu motriti vlastite "godine teške i bolne" i čuti Riječ nade.

Marica Stanković, "Adventska čežnja/Božićni dolazak", Kršćanska sadašnjost, 2002

U rukopisnoj ostavštini Marice Stanković, među mnogim opširnijim spisima i zapisima, našlo se i dovoljno tekstova koji su se izvrsno uklopili u meditativni niz KS-a "Metanoja", pa su susljedno priređene čak tri knjižice, koje odprilike prate crkvenu godinu, dok su za naslove odabrani Maričini naslovi pojedinih razmatranja.

Ta razmišljanja Marica nije samo napisala, ona ih je u pojedinim prigodama navedeni datumi pokazuju da je to bilo u glavnom u prvoj polovici četrdesetih i drugoj pedesetih godina prošlog stoljeća - pred manjim grupama, ponajčešće svojih suradnica, i dojmljivo izgovarala uvodeći slušatelje postepeno u tajne razmatranja i kontemplacije.

Na taj karakter ovih tekstova i tome odgovarajuću grafičku obradu Maričinih rukopisa upozorava posebno urednik "Metanoje" o.Bonaventura Duda:

"U tiskanom smo ih tekstu redovito skupili u pojedine djelove, koji su se po sebi mogli tiskati i rastavljeno. Ipak, tiskani tekst smirenije djeluje kad je skupljen u pojedine djelove.
Samo ga treba čitati kontemplativno, to jest polako - dajući mjesta kontemplaciji... Da, treba čitati ovu knjižicu smireno, predajući se kontemplaciji, kao što joj je bila predana duša i srce Marice Stanković - bez obzira na vrijeme u koje je pojedine stranice pisala. Ali, znajmo da je u vrijeme kada je neka od tih razmatranja pisala, makar se to ne vidi, već bila iskusila gorko iskustvo nevino osuđene žene, koja je izdržala svu svoju kaznu od rujna 1947. pa do kraja kolovoza 1952.
Izdržane duševne i tjelesne boli, koje su često dosizale dubine duhovne noći, nisu mogle pomutiti kontemplacijske stranice ovoga maloga dijela njezina djela, koje je posvećeno razmišljanjima o duhovnoj ljepoti Adventa i Božiča".

  << 1 2 3 4 5 >>