"Primio sam obavijest o smrti vaše drage majke, osnivateljice Suardnica Krista Kralja, sestre Marice Stanković. No prije nego je došla pismena osmrtnica, odmah drugi dan iza smrti došao je amo u okolicu dr. Cvetan, kanonik, i tako sam, saznavši za smrt drage pokojnice, mogao drugi dan, 10. listopada odslužiti Requiem za pokoj njezine plemenite duše, aplicirajući joj povlasticu altaris privilegati, da joj milosrdni Gospodin dade što prije ugledati rajsku slavu. Moje iskreno saučešće cijeloj Ustanovi radi ovoga gubitka! Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: 'Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.' Što više, i ako nije prolila krvi za Krista kao možda Agneza, Cecilija, Barbara, Febronija i tolike druge, nema ni najmanje sumnje da je bila spremna i na to, ako bi to Isus bio zatražio, što je dokazala svojom patnjom u tamnici ni kriva ni dužna, osim što je ljubila Isusa i radila na slavu imena Gospodnjega. I tako je cijelim svojim životom ostavila najljepšu baštinu svojoj Ustanovi: primjer kršćanskoga života, života do potpunog iscrpljenja za Boga i slavu Božju. I sad vam dozivlje svima sa apostolom: 'Budite sljedbenice moje, kao i ja Kristova!' Dao Bog da se ta želja vaše pokojne majke ispuni na svakoj pojedinoj članici! I kad dođe dan sveopćeg uskrsnuća, da se sve nađete uz nju s desne strane božanskoga Suca, i čujete zajedno s njom one tako utješne riječi: 'Dođite blagoslovljeni Oca mojega!'..."

Zapisi Nevenke Šarin o Marici Stanković Priopćio o. Bonaventura Duda Među zapisima o Marici Stanković, što su se sačuvali u arhivu Suradnica Krista Kralja u Zagrebu, najbrojniji i ponajbolji su zapisi suradnice Nevenke Šarin. Tko je bila ta blagoslovljena duša? Rođena je 08. travnja 1917. u Zadru, no kao mlada djevojka boravila je u Šibeniku, gdje se uključila u djelovanje katoličkih djevojaka koje je vodio don Ante Radić, kasnije jedan od glavnih suradnika Marice Stanković. Odatle potječe i njezino poznavanje velikog pokojnog apostola katoličkog gibanja dr. Ivana Merza. Za vrijeme II. svjetskog rata njezina je obitelj preselila u Zagreb,gdje postaje najvjernijom učenicom i sljedbenicom Marice Stanković, koju

je kao križarica već ranije upoznala. Po zanimanju je bila krojačica, a Marica ju je ubrzo uzela među djevojke koje su s njom stanovale u Palmotićevoj 3, gdje je bilo i vodstvo križarskog sestrinstva. Tu je s godinom 1945., nakon što je u Hrvatskoj uvedena komunistička vlast, bilo i središte zbrinjavanja mnogih svećenika zatvorenika, osobito u Staroj Gradiški. Ovdje se sa svih strana skupljala hrana i odjeća i slali paketi, što su ih najmarljivije spremale, a često i pratile djevojke iz Palmotićeve 3, pa i naša Nevenka. Zatvorili su je početkom siječnja 1947., a uključena je 24. siječnja 1948. u namješteno, nepravedno suđenje Marici Stanković, don Anti Radiću i četici djevojaka iz njihova kruga. Marica je osuđena na pet godina robije, a Nevenka na tri, u zlosretnom zatvoru u Požegi. Nakon pročitane presude zapjevale su poznatu melodiju, kojom se oglašuje Radio-Vatikan: "Christus vincit - Krist pobjeđuje" itd. Kasnije su se bivše osuđenice opet našle u kući Suradnica na Hrastovcu blizu Mirogoja, gdje je Marica preminula 08. listopada 1957., a Nevenka ju je nadživjela skoro pedeset godina. Umrla je 14. siječnja 2006. u 89. godini života. Ovdje donosimo samo dva izvatka iz Nevenkinih zapisa o Marici Stanković, kojih u arhivu, što večih što manjih, ima dvanaest, a sastavljala ih je kao iskaz poslušnosti i poštovanja prema svojim poglavarima. "Bogatstvo i širina duše sestre Marice odražavala se na svakom koraku. Voljela je dugo sjediti nad otvorenim morem. Udubljena u horizont gledala je Boga i adorirala je. Voljela je i šume i visoke gole stijene, koje stoje kao veličanstveni hramovi i satkani od same Stvoriteljske ruke. Voljela je žuborenje sitnog potočića i pjev ptica. Voljela je čavrljanje dječice i njihove kovrčaste glavice. Voljela je plemenitost i dobrotu muža i duboku molitvu starice. Imala je vrlo istančano oko za sve što je lijepo i dobro. Znala je reći:˙Nikada ne smijemo zaboraviti da je Bog Istina, Ljepota i Dobrota.˙ Bila je od Boga obdarena inteligencijom, bogatom maštom, dubokom osjećajnošću, književničkom sposobnošću, lirski raspjevanom. Još više od svega, bila je duboko religiozna. Imala je veliku vjeru i čeličnu volju. Bila je odana Bogu i svom hrvatskom narodu. Dobra i pravedna. Imala je čvrstu ruku, ali mekano srce. Bila je mati! Svi smo mi primjetili - i ja sam to vidjela - da je sestra Marica bila obična, a opet drugačija nego ostali. I kad je šutjela, čuo se njezin glas. I danas, kad je nema, osjećamo da je s nama. Osjećamo da njezina ruka bdije nad svakom od nas i nad čitavom Zajednicom." (Iz Uspomene,susreti i zapažanja, 1957.) "Kada sam šivala kod kuće, išla sam redovito na prvu misu na Jordanovcu. Ponekad iz opravdanih razloga išla bih na drugu misu. Sestra Marica je redovito išla na ovu drugu misu. Uvijek bi ostajala sama kod kuće i tako je bila čvrsto uvjerena da nikoga nema u kući. Koliko puta sam tada čula da se bičuje. Da, bičevala se. Činila je pokoru i ove vrste. Znam, nosila je željezni pojas i orukvicu. Kako sam ranije navela, ja sam i njoj šivala. Kod probe bluze, uvijek bi ručnikom pokrila ruke, da ne vidim ožiljke na rukama. Koliko sam puta, kad sam joj pravila krevet, našla kamen u krevetu. Kad je osjetila da je potrebno da i mi barem činimo neke pokore, pozvala bi nas u svoju sobu i jednoj po jednoj sa svojom jednostavnošću predložila i dozvolila da se tim služimo." (Iz Tako obična, a opet..., 1988.)

Duboko urezane stope "Jedan od najpoznatijih hrvatskih teologa dvadesetog stoljeća kapucin o. Tomislav Janko Šagi-Bunić (1923.-1999.), čiji je svestrani lik "vizionara i učitelja" o desetoj obljetnici njegove smrti proučavao nedavni znanstveni simpozij u Zagrebu (12.12.1009.), bio je i veliki poticatelj pokretanja kauze Marice Stanković. Već ubrzo nakon njezine smrti on oduševljenim riječima svjedoči o njezinom liku i životu." U svom pismu sućuti Suradnicama Krista Kralja od 02.11.1957. o. Tomislav među ostalim piše: "Imao sam tek u nekoliko navrata prilike da dođem u bliži dodir s tom velikom sestrom sve hrvatske katoličke mladeži, da progovorim tek

nekoliko kršćanskih ozbiljnih riječi s tom nezaustavljivom i nesalomivom uspravnom dušom neustrašivog kršćanskog htijenja, ali mogu reći da će mi i ti mali susreti ostati nezaboravno utisnuti u srce i pohranjeni u one tajne pretince duše, odakle crpimo u časovim kad hoće da nas obuzme i zarobi klonulost... No, ako i po ljudsku treba žaliti i plakati zbog toga što nas ostavi sestra Marica, ipak u provali te tuge treba vidjeti razlog utjehe i radosti. Sestra Marica otišla je na svadbu koju je tako dugo iščekivala sa zebnjom u srcu i uvijek pribrana duha u svim tjeskobnim mlinovima života, koji su tako često užurbano prijetili da samelju i izmrve sve divno bogatsvo njezina neiscrpivog idealizma. Otišla je, ali je nama ostavila ugodan miris svoje lijepe duše i duboko urezane stope u oporom kamenitom tlu i draču naših putova, o kojima je ona svojom inače nježnom nogom djevojačkom uvijek tako čvrsto znala stati i koračati. Zato sestra Marica i nije umrla: ona živi kod svoga Kralja, a živi među nama. Njezin se život i nije sastojao u drugome nego u neprekidnom tvrdom i dobro isplaniranom - nikad slučaju prepuštenom - nastojanju da ono materije svoga tijela potroši i preradi u plodove duha. Da na neki način - ako smijemo tako reći - izažme sve energije i pretvori ih u bogatstvo za druge. I uvijek svježe cvijetove nježne vjernosti Kristu Kralju. A sada je došao čas kad je njezino tijelo bilo već iscrpljeno i ona je mogla mirno odložiti to dobro iskorišteno i upotrebljeno tijelo i znajući da nije uzalud rođena. I da je po snazi svoga Kralja izrasla u veliku osobnost koja će ostaviti snažan i dubok trag te velikim dijelom živjeti i dalje u katoličkom hrvatskom narodu, a stvarno i nerazorivo, i u punini smisla živjeti na Srcu Isusovu čekajući čas uskrsnuća i konačne proslave." Na kraju svog pisma potiče pater Šagi Suradnice da "ne krzmajući smjelo koračaju od nje zacrtanim stopama, jer moraju pokazati da su njezina soja". I nije sve ostalo samo na lijepim pobudnim riječima. U godinama koje su slijedile o. Tomislav je Suradnicama u mnogome pomogao otkrivati kako to konkretno treba činiti, kako tu Maričinu karizmu živjeti u našem vremenu. Osobito kroz onih dvadesetak godina kad su one stanovale gotovo u neposrednom susjedstvu kapucinske pastoralne zajednice u Borskoj te poput ostalih vjernika Dubrave mogle biti sudionicama izuzetno živog pokoncilskog, posebice liturgijskog buđenja i rasta. A u sav je taj život vjere i zajedništva svojim pronicavim duhom teologa, neumornim radom zauzetog pastoralca i svojim toplim srcem vjernika o. Tomislav Šagi-Bunić bio nadahniteljski ugrađen. Rado se odazivao i na povremene pozive Suradnica, kad bi se našle na okupu, da im tumači Božju riječ, uvodi ih u otajstvo Crkve, tumači razvitak i znakove vremena te predvodi euharistiju u njihovu domu. I zajednički i pojedinačno volio je razgovarati o njihovu posebnom pozivu i konkretnom načinu rada posve okrenuta svijetu a posvećena iznutra, kao dijelu općeg poziva vjernika na svetost i suvremenog služenja Crkve. Spremno je i strpljivo odgovarao na sva postavljena pitanja. Volio je pitanja i hrabro suočavanje s problemima. O sestri Marici je on postavljao mnoga pitanja i želio čuti što više od onih koji su je poznavali. Poticao ih je da zapišu sjećanja, da sakupljaju sva dostupna svjedočanstva i da što prije pokrenu postupak za njezino proglašenje blaženom. Na tu se temu i u kasnijim godinama uporno vraćao. Neke spominju da bi ih pri slučajnom susretu u gradu odmah nakon pozdrava znao upitati: "A jeste li već štogod pokrenule za sestru Maricu?"